Turska kava i tradicija gledanja u šalicu

Kod nas se u šalicu gleda uz kuhinjski stol, nakon druge kave i usred razgovora. Tradicija je došla s turskom kavom, a onda je svaka kuća dodala svoje riječi i svoja značenja.

Kako je običaj došao do nas

Nefiltrirana kava u džezvi proširila se s Osmanskim Carstvom, a s njom i gledanje u šalicu. Zato se isti znakovi tumače od Istanbula preko Sarajeva i Zagreba do Atene, samo ih svaki jezik naziva svojim imenom.

Rub, sredina i dno

Pri rubu se čita ono što je blizu, dani i tjedni pred tobom. Sredina pripada sadašnjosti i onome što je već u pokretu. Dno se veže uz korijene, dom, obitelj i teme kojima treba više vremena.

Oblici se čitaju zajedno

Ptica uz put može govoriti o vijesti povezanoj s putovanjem, a prsten uz ključ o dogovoru ili odluci. Jedan znak zato nema uvijek istu priču, važno je što stoji uz njega.

Zašto se tumačenja razlikuju

U jednoj kući zmija je upozorenje, u drugoj samo znak da nešto treba pogledati bolje. Tumačenja se prenose po ženskoj liniji i mijenjaju od obitelji do obitelji, i baš to ovaj običaj drži živim.

Pitanja o tradiciji

Tko obično gleda u šalicu?

Najčešće je to bila starija žena u kući, koja je vještinu naučila od svoje majke ili bake. Danas u šalicu gledaju i mladi, a čitanje se često dijeli s prijateljima.

Gleda li se u svoju šalicu?

Može se, i mnogi to rade. Po starom vjerovanju drugi lakše vidi ono što ti sam preskočiš, pa je najzanimljivije usporediti dva tumačenja iste šalice.

Je li običaj vezan uz vjeru?

Nije. To je narodna tradicija koja se prenosi kroz kuhinje i razgovore, bez veze s vjerskim propisima, i uzima se kao razgovor i razmišljanje.